Ne volim šminku. Na posao ne nosim visoke potpetice i usku odjeću. Ne volim duge nokte. Ne idem na pedikir. Pomisao da sam zaglavljen u solarijumu me ježi i radije ne bih da se depiliram. Ne vodim duge razgovore sa prijateljima uz kafu. Ne pretvaram se da ne mogu da podignem kutiju od 2 kg, niti želim da izgledam ranjivo. Mrzim kupovinu i kupujem samo kada moram.
Onda bih radije da neko drugi to uradi umesto mene, i sanjam o danu kada će moja zemlja moći da kupuje preko interneta kako ne bih morala da se prisiljavam da se družim sa drugim zgodnim tetkama. Kakva sam ja žena, šta misle ljudi koji me ne poznaju? Volim da kuvam i mislim da me to ne čini hladnokrvnom. Volim i da jedem, mada to kao žena ne bih smela da priznam.
Ali nisam raspoložen za lažiranje i bockanje brokule i pretvarati se da je ukusno. Karfiol je mnogo bolji od pizze. Možeš misliti. Najdraže mi je da nosim patike, ne, štikle su neudobne. Ne osjećam se kao da ništa nisam postigao s njima. Onaj ko tvrdi da su štikle od 12 cm udobne kao dobre patike ili ih nikada nije obuo ili laže. Trećeg nema.
Volim da čitam. Od Tolstoja do E.L. Jamesa. Ne mislim da sam manje pametan jer sam pročitao Pedeset nijansi sive i nemam problema s tim. Šta nije u redu s tim što sam izabrao da gledam romantične filmove sa sretnim završetkom umjesto filmova u kojima Rambo ubija polovinu glumačke ekipe?
Kako žena koja ne voli da nosi puno pudera, bronzera, rumenila i stvari za koje ni sama ne znam čemu služe, a kamoli kako se zovu, može biti emotivna i osjetljiva. Može podići stvari teže od mobilnog telefona i plakao je bezbroj puta u scenama iz Titanika. Zato što se ne uklapa u stereotipe koje nameće društvo i šta žene jesu ili bi trebalo da budu.
A danas jednostavno moram biti—ja. Radim to svaki dan – ne razmišljam previše o tome šta mislite o tome. Ljudi koji me ne poznaju misle da sam vjerovatno zapuštena, brkata, namrgođena žena koja ni sa kim ne komunicira i ne voli nikoga. Opet stereotip. naprotiv. Uvek sam sretan što sam iskren, iskreno tužan i iskreno ljut.
Moja odjeća je uvijek čista, ali više volim pamuk od sintetike, čipke i likre. Mogli bi pomisliti da sam nervozan, nepristojan prema ljudima i izbjegavati ih. Opet potpuno pogrešno, iako se iz onoga što sam iznio mogu izvući tačni zaključci. Pa, pošto mi je kosa gusta i teška, često mi se kovrča. Priznajem. Ali mrzim feniranje.
Volim da pišem. Uglavnom o sebi. Znam da sam uznemirio neke neispunjene ljude. Što se mode tiče, kakav je to pametan, koga briga. Apsolutno niko ne treba da brine. Radim ono što me čini srećnim, a upravo je pisanje jedna od stvari koja me čini najsrećnijim i najopuštenijim.
Koliko ljudi je danas spremno da radi ono što ih čini srećnim, a da ne brinu o tome šta ljudi oko njih misle? Ima i onih koji se direktno ili indirektno prepoznaju u mojim radovima i mršte se pa se ljutim. Oni misle da ne znam, ali znam. Jednostavno me više nije briga.
Iskrenost je mnogo jednostavnija od lažne ljubaznosti i lažnih osmijeha. Laži su zamorne, a pretjerano osmehivanje može dovesti do bora. Uvijek biram prirodno umjesto betona. I ne volim da šetam gradom subotom, oblačim se i šminkam da impresioniram ljude do kojih mi apsolutno nije stalo. Ne volim da idem na otmjena mesta. Ili bolje rečeno, uopšte ne volim da izlazim.
To što sam bio vani značilo je da će mi koža zaudarati na duvan tri dana kasnije, a grlo će mi izgorjeti od tuđih cigareta. Neki ljudi su mislili da sam licemjer i od toga su me boljele uši jer sam od djevojke koja je visila po kafićima i klubovima i pušila dvije kutije cigareta dnevno do žene koja voli subotom da gleda filmove ili čita knjige. I ne razmišljam previše o sebi, samo živim život kakav želim da živim.
Ne zakazujem doručak, ručak niti preskačem večeru. ups. Između buke i tišine, tišina za mene uvijek pobjeđuje. Između crnog i bijelog uvijek biram bijelo. Ne volim sivo. Ne sviđa mi se sredina.
Malo iracionalno, uvijek biram ekstreme.
