Radu Marušića, fitoterapeuta iz Mostara, ne treba posebno predstavljati. Jedan je od najpoznatijih travara i fitoterapeuta na području bivše Jugoslavije. Kroz njegovu ordinaciju prošli su deseci tisuća ljudi iz cijeloga svijeta, a rijetki su oni koji su se ponovno vraćali nezadovoljni djelotvornošću njegovih preparata i terapije.
Cijeli život posvetio je biljkama i liječenju ljudi, a ovih dana očekuje se deseto izdanje njegove, sada već kultne knjige “Ljekovitim biljem do zdravlja”. S Radom smo porazgovarali u njegovu domu, u mostarskom naselju Bijeli brijeg, piše Večernji list.
Cijeli ste život posvetili biljkama i liječenju ljudi. U devetom ste desetljeću života i još ste vrlo aktivni, a vašu ordinaciju i danas posjećuju ljudi iz svih krajeva bivše države. Točnije, dolaze sa svih krajeva svijeta.
Iz Australije, Amerike, Kanade, naši ljudi koji su otišli van još dolaze k meni. Ja sam 1998. otišao u Britansku Kolumbiju u Kanadi kako bih smršavio. Imao sam 113 kilograma. U to vrijeme nisam imao trava, rat je bio tek završio, i rekao sam svome bratu da ću ostati tamo tri mjeseca. Jer tek devet godina nakon završetka rata ja sam uspio uspostaviti sve što je potrebno kako bih mogao nastaviti s travama. I jednoga dana, bili su svatovi, u kulturnom talijanskom domu u Vancouveru, sigurno je 50-60 osoba prišlo meni kako bi razgovarali, upitali za zdravlje i slično. Sve su to bili ljudi koji su dolazili k meni u Mostar i koje sam liječio travama. Bilo je i onih koji su dolazili prije 40 godina, još dok sam u radio s travama u svojoj garaži.
Izlazi već deseto izdanje vaše poznate knjige “Ljekovitim biljem do zdravlja”.
Da, to je s prošireno izdanje, s novim recepturama. U već postojeće recepture ubacio sam nove, usavršio, dakle pojačao ih. Neke stvari, za koje mislim da nema potrebe za njima, a koje su bile u prijašnjim izdanjima sam izbacio. Ukratko, recepture su proširene i modernizirane i dodane već postojećim.
Kad je počeo vaš interes za ljekovito bilje? I možete li nam otkriti recept za zdrav i dug života?
Sve je u kulturi življenja. I sve je u ljudskom mozgu. Mene je na ovaj put odvela moja majka. Ona se udala sa 17 godina, a i mom je ocu bilo 17 godina kad su se vjenčali. Bili su maloljetni, tada je bila Austro-Ugarska. Prvo joj se dijete rodilo i umrlo, drugo također, pala je na 38 kilograma i jedva ostala živa. Tada su otišli u Ljubuški k doktoru Sadiku Sadikoviću, koji joj je pomogao.
U vreći od mijeha dao joj je trave nad kojima će se pariti, a u maloj papirnatoj vrećici dao joj je čajeve koje će piti i rekao da će za kratko vrijeme, čak za mjesec dana, biti potpuno u redu. Kako je on rekao, Bog rekao. Rodila nas je još sedmero, svi živi i zdravi, ona je doživjela 97 godina. I sad ja, slušajući nju, jer ona je bila gostioničarka, otac urar, stotine puta sam je čuo kako je rekla da joj je život spasio Sadik Sadiković, travar, narodni doktor.
Ja sam bio mali i zavolio sam čak i u osnovnoj školi biologiju, a velik utjecaj na mene imao je profesor Zvonko Korena, koji mi je predavao biologiju i kemiju. Bio sam vrlo dobar đak, ponekad čak i odličan, sve dok se nisam “dočepao” ovog svog rada. Tada sam se opredijelio za bilje. Ali, osnovno je kultura življenja i prehrana. Ljudi griješe, treba znati kada treba prestati jesti. Ne valja jesti bilo kada. Za večeru nek se malo jede, za ručak najviše.
Treba fizički raditi, treba se kretati. Protiv sam suhe hrane, kuhana hrana je zdrava. Osnovno je, ništa ne smije u organizam ući da je hladnije od 26 stupnjeva, ni ljeti ni zimi. Jer to je šok za organizam, za krvne žile, poglavito za limfu. Ne smije se hodati bos po betonu, po kupaonici. Na meni su uvijek čarape i evo me zdrav sam ko čelik.
Pronašli smo podatak da ste svoje prve korisnike počeli primati prije točno 50 godina.
To je točno, u garaži sam primao ljude. Najprije nisam smio raditi jer se ovo zvalo nadriliječništvom. Kad sam došao na službu u Sarajevo, Hamid Pašić, direktor, profesor matematike, kaže meni: “Druže Marušiću, ne smije se koristiti ljekovito bilje u liječenje, samo se može skupiti, osušiti i dati farmaceutskim industrijama.“ Ja mu kažem da upravo to i radim, to sam i učio. Ali, kaže on, ja sam čuo da ste nekim ljudima i pomogli, ali to se nije smjelo raditi.
Nisam dugo razmišljao, nego mu odmah rekao: “Da, vaš kolega iz Crne Gore, direktor Hidrometeorološke službe Crne Gore Marko Milanić, zamolio me za pomoć i ja sam mu samo napisao koje ljekovite trave da uzme. On je to i učinio i sada je jako dobro.”
On kaže, pa mogli su te zatvoriti, a ja kažem, pa ja sam čovjeku pomogao. Međutim, primijetim tada da i on želi da me pita za pomoć, nisam tada ni znao da i on ima problema s gastritisom i s čirom na dvanaestercu, pije kavu, puši. Na početku je to bilo, kako sam rekao, u mojoj garaži, poslije je išlo lakše, upoznao me narod, počeo mi i silom dolaziti, za nevolju, iskren da budem, najviše borci iz rata, iznemogli, ja sam propisivao trave, način rada i kuhanja.
Išli su ljudi na tržnicu gdje je bilo nekoliko ljudi koji su prodavali trave. Ali ja u Mostaru nisam imao dovoljno trava da bih mogao raditi pa sam angažirao Dalmacijabilje Dubrovnik koji su imali sve. I tako sam počeo. Ubrzo me pozvao direktor iz Sarajeva. Pita me što se to događa dolje. Ja mu kažem da narod navaljuje strašno, zna da mogu pomoći i moram pomoći.
Evo Enver Ćemalović, general zrakoplovstva, dolazi k meni, dubrovački biskup dolazi k meni. Ne mogu ih u isto vrijeme primiti u onoj garaži. I tako je to bilo. E sad, ovi veliki, što su mogli, kažu stišajte to tamo. Čak su mi dali i odobrenje da mogu brati trave i sušiti, dobio sam ovlast i da vodim evidenciju u broju pacijenata. Bilo je vrlo nezgodno jer nisu htjeli razumjeti.
