Kada su prije tridesetak godina, kolege s posla i znanci Božice Ras, rodom iz Velikog Svinjičkog kraj Siska, čuli da je Božica zavoljela Srbina s Banije, svojski su se trudili da je odvrate od ove veze.
Neke moje bivše kolegice i dan-danas ne razgovaraju sa mnom zato što sam pošla za čovjeka srpske nacionalnosti. Samo mogu da ih žalim, ništa više i ništa manje, kaže Božica Ras koja više od četvrt stoljeća živi sa Stevanom Martinovićem u Bijelim Vodama na Baniji.
Objašnjavali su joj da takav odnos “ne bi bio normalan” i da nitko ne zna kakve je sve neprilike čekaju ako se odluči na život sa svojim izabranikom u “srpskom” selu. Sve je to Božica mjesecima slušala. No njihove sugestije na jedno uho su ulazile, a na drugo izlazile. Njeni osjećaji i ljubav prema Stevanu Martinoviću bili su mnogo jači od predrasuda, pogotovo onih zlobnih i nedobronamjernih te još snažniji od bilo kakvih nacionalnih pripadnosti, a nadasve iznad netrpeljivosti ili mržnje. Izabrala je srcem i razumom pa eno je danas u Bijelim Vodama usred Banije, sa svojim Stevanom.
Stevan je prihvatio mog sina iz prvog braka kao svoga. E, to je dobrota koja se ne može platiti, vratiti, a niti nikada zaboraviti. Zato ga pazim k’o malo vode na dlanu
Zajednički život Stevan i ja započeli smo usred ratne 1993. godine, kada smo živjeli u samačkom hotelu Željezare Sisak. Ranije sam bila udana i iz tog braka imam sina Dubravka. Veza s bivšim suprugom je jednostavno pukla nakon brojnih problema i nerazumijevanja. Više nisam mogla izdržati nedaće koje su taj brak pratile i razišli smo se. Stevana poznajem još od osamdesetih godina jer sam radila i živjela u Petrinji. Naime, i on je živio u Petrinji jer je radio u Željezari pa bi odande svaki dan putovao na posao. To mu je bilo lakše nego da putuje iz rodnih Bijelih Voda. Tada još nisam ni slutila da će on biti čovjek mog života. Nakon početka rata smo oboje otišli živjeti zajedno u Sisak, a poslije Oluje otišli smo na Stevanovu djedovinu u Bijele Vode. Svi oni dušebrižnici koji su me odgovarali od veze sa Stevanom nisu bili u pravu. Neke moje bivše kolegice i dan-danas ne razgovaraju sa mnom zato što sam pošla za čovjeka srpske nacionalnosti. Samo mogu da ih žalim, ništa više i ništa manje – objašnjava nam Božica.
Nije Stevan Martinović zavolio samo Božicu. Prihvatio je i njenog sina Dubravka pa mu u svakom pogledu zamijenio oca. Pomagao mu je na sve moguće načine, materijalno i moralno; savjetima i razumijevanjem gradeći povjerenje koje se održalo i obostrano sačuvalo sve do danas.
Kažu neki da se od ljubavi ne živi, ali Božica i Stevan već 30 godina potvrđuju: ako postoje ljubav i razumijevanje, nema toga što može zapeti ma koliko nedaće i nevolje bile teške. A da ih ima – ima. Već punih devet godina Stevan je uglavnom prikovan za krevet od posljedica moždanog udara. Lijeva strana tijela mu je oduzeta pa jedva dolazi do stola ili toaleta. Teško govori i svaki pokret mu predstavlja veliki napor.
Punih trideset godina, kao izučeni bravar, radio sam u sisačkoj Željezari i ostvario mirovinu od 1.600 kuna mjesečno. Ne sjećam se da sam ijednog dana izostao s posla. Nisam putovao iz Bijelih Voda u Sisak jer bi to bilo gotovo nemoguće već sam iznajmio sobicu u Petrinji, kasnije u Sisku, da budem bliže poslu. Otac Mićan i majka Mileva su umrli neposredno prije rata i od tada je kuća bila prazna. Tako je bilo sve do par dana nakon Oluje. Tog 4. kolovoza 1995. koji je mnogima bio nesretan, Božica i ja nismo otišli nikamo, zapravo nismo ni imali kuda. Ostali smo u Sisku, a već četiri dana kasnije došao sam u selo da vidim što je s kućom. Bila je pokradena i opljačkana, ali cijela. Stoga smo ubrzo došli ovdje živjeti i evo nas tu dan-danas – kaže Stevan Martinović.
Žive na samome kraju Bijelih Voda, a do njihove kuće može se vozilom stići samo kad nema kiše i snijega, što za Stevana predstavlja ozbiljan problem. Nekoliko puta vozilo Hitne pomoći nije moglo doći do kuće pa su ga morali prenositi u nosilima kroz blatnjavi put. Sve bi to još nekako klimalo kad bi Božica bila zdrava, ali kako godine prolaze, i ona sve teže obavlja kućne poslove uz brigu o Stevanu. Visok krvni tlak i posljedice operacije javljaju joj se sve češće.
Više se ne mogu bezbolno sagnuti. Vrti mi se u glavi od povišenog tlaka i jedva nekako prepinjem dan za danom. Ali Stevan je u mnogo gorem stanju nego ja pa svoje probleme potiskujem jer je njemu potrebna stalna njega. Znate, nikada neću zaboraviti one sretne zajedničke dane kada nam je život bio mnogo ljepši i kad je Stevan prihvatio mog Dubravka kao svog sina. E, to je Stevanova dobrota koja se ne može platiti, vratiti, a niti nikada zaboraviti. Zato sam uz njega danonoćno i pazim ga k’o malo vode na dlanu. I sve tako već punih devet godina. I ja imam mirovinu od 1.500 kuna, pa dodamo li k tome 400 kuna koje mjesečno primam zato što njegujem Stevana, nekako preživimo. Puno nam pomažu susjedi, posebno naš čiča Miloš Branković koji nas svako malo obilazi. I zbog njega se često sjetim mojih nekadašnjih kolegica koje su me zdušno uvjeravale da nije dobro da Hrvatica ide u “srpsko selo” – objašnjava Božica.
Za ničim što mu se u životu dogodilo njezin Stevan ne žali. Sve bi, kaže, opet ponovo prihvatio. Baš sve, osim jedne stvari. Nikako ne može prežaliti propast sisačke željezare u kojoj je ostavio mladost.
To su bili dani rada, slobode i drugarstva. Kada bi se u dva sata poslijepodne otvorila velika vrata tvornice, radnici prve smjene više od sat vremena izlazili su iz kruga Željezare. Toliko nas je bilo. Srce mi se para kad danas pročitam što su učinili od tog nekadašnjeg giganta. Sramota – ogorčen je Stevan, metalac koji danas, prikovan uz krevet broji dan za danom. Uz njegu svije Božice.
Što se tiče etnički mješovitih brakova, svaki sedmi bračni sporazum sklopljen 1990. godine u Jugoslaviji bio je ovakve prirode. Hrvatska ih je u vrijeme Jugoslavije imala čak 19 posto i po njihovom udjelu je bila druga iz Vojvodine. Udio mješovitih brakova nakon 1990. smanjen je na 7 posto, što čak nije loš rezultat ako znamo kakva se politika vodi u najvećem dijelu države.
